Baleti.hr

Japanci jako vole balet

Intervju: Andrei Izmestjev, baletni umjetnik

• Umirovljeni prvak Baleta zagrebačkog HNK-a Andrei Izmestjev nedavno se vratio iz Japana. Njegovoj biografiji (vidi ovdje) može se dodati da je od 1998. godine stalni gost u japanskom Fukuoka Internacional Ballet Theatre (FIBT) gdje je nastupao kao Grof Albrecht u Giselle, Basilio u Don Quijoteu, Princ u Trnoružici, Princ u Labuđem jezeru, te u baletima Gusar, Silvya, Valpurgina noć. Unatrag nekoliko sezona za potrebe FIBT-a koreografira baletne i koncertne programe.
  
  Što odlazak u mirovinu znači za prvaka Baleta?
  
  Vjerojatno je to slično kao i u drugim profesijama, odjednom prestaju obaveze, vrijeme se koristi kako ti odgovara. Kada je riječ o plesačima možda jest malo drukčije jer smo našim navikama i disciplini izloženi još od djetinjstva pa je prekid stvarno iznenađujući. Meni je ugodan, ali susrećem kolege koji nisu tako zadovoljni promjenama.
  
  Znali ste da će doći taj dan. Kako ste se pripremili?
  
  U mom slučaju počelo je dosta rano, puno prije samog odlaska u mirovinu. Pojavili su se neki problemi, zakonski problemi oko priznavanja staža baletnim plesačima i dok se to rješavalo prirodno se moje pojavljivanje na sceni počelo mijenjati u smislu promjena uloga koje sam plesao. Tijelo plesača ima ograničenja. Oko tridesete počinju problemi s koljenima, kralježnicom i slično, u trideset petoj tijelo je spremno za mirovinu. Kako to nije bilo moguće, plesao sam manje zahtjevne uloge. Zahtjevi prinčevskih uloga više nisu dolazili u obzir. No zahvaljujući tome otplesao sam nešto što sam još kao dječak želio – ulogu Rotbarta u Labuđem jezeru i neke manje karakterne uloge u kojima se također može uživati. U početku mi to nije bilo lako prihvatljivo, ali treba biti realan.
  
  Jeste li razmišljali kako ćete i dalje ostati aktivni u profesiji?
  
  Naravno. Ravnateljstvo mi je ponudilo vođenje svakodnevnih vježbi što me je jako ispunilo. Radio sam s mladim kolegama na pripremi uloga i bio im mentor na pripremama za natjecanja baletnih plesača Slavenska. Bilo je tu uspjeha i nagrada pa se lakše podnese rastanak sa scenom.
  
  Nedavno ste se vratili iz Japana gdje ste boravili kao pedagog. Kakva su Vaša iskustva iz te daleke zemlje?
  
  Prvi susret bilo je gostovanje moskovske državne škole 1985. godine. Obišli smo tada dvanaest gradova i predstavljali svoju školu. Moj susret s Japanom započeo je 1998. godine na preporuku Sorina Davida za privatnu trupu iz Fukuoke koju je vodila bivša balerina Masa Ninomia. Tražila je partnera za svoju kćer, za predstavu Giselle. Tako sam se susreo sa Rumi Ninomiom, prilično visokom balerinom za japanska mjerila, i ta suradnja traje do danas. Dakako, sada ondje odlazim kao pedagog i prenosim neke koreografije koje su im potrebne. Nastavilo se u Tokiju gdje je Sorina Davida, Ilira Kernija i mene pozvao naš nekadašnji plesač Valenti Barteš. Pozivali su me više puta nekoliko sezona. Znalo se dogoditi da u jednoj sezoni ondje odlazim i dva puta na takva gostovanja.
  
  To je, znači, privatna akademija?
  
  Da, tu akademiju sada vodi moja bivša partnerica. Uglavnom, sve poslove obavlja sama a ja povremeno dolazim držati takozvane intenzivne satove klasike i podrške. U ovom času ima četrdesetak polaznika što je dovoljan broj da se napravi dobar klasični program. Škola radi po programu Vaganove koji, naravno, dobro poznajem. Neki iznimno talentirani učenici odlaze ponekad na studiranje na akademije u Europi ili Koreji. Trenutno je njezin sin upisan u državnu akademiju u Novosibirsku. Talentirani mladić jednoga će dana očito naslijediti ono što su stvorile njegova baka i majka. Hoću reći da je balet posao koji može biti, kao u ovom slučaju, obiteljsko nasljeđe premda nije unosan kao neka druga zanimanja.
  
  Kakav je interes za balet u Japanu općenito?
  
  Japanci jako vole balet, rado vježbaju tu vještinu a neki od njih postaju zaista izuzetni umjetnici. Svjedoci smo velikog broja izvrsnih japanskih plesača i u našim kazalištima. Muške plesače odlikuje radna disciplina i upornost, a balerine krhkost i gracilnost uz koje, dakako, ide odlična tehnika pa u svim velikim kazalištima s uspjehom konkuriraju.
  
  Što ste posljednje pripremali u Japanu?
  
  Prošle jeseni vodio sam obavezne vježbe bez kojih je naša profesija nezamisliva i pripremili smo odlomke iz baleta Don Quijote. Nimalo lagan zadatak ali je uspješno obavljen. Učenici tako stječu iskustvo, suočavajući se sa zahtjevima koji su ipak predodređeni za odrasle plesače. Moram istaknuti veliki angažman roditelja koji tu djecu dovoze na probe jer se uz balet školuju u obaveznim školama kao svi drugi mladi ljudi. Akademija je smještena u privatnoj kući vlasnice tako da se probati i vježbati može u svako doba dana i prema obavezama polaznika tako se i kombinira.
  
  Gledajući sada na svoj plesački život, jeste li zadovoljni?
  
  Nikad čovjek nije zadovoljan, ali plesao sam sve ono što sam i želio – prinčeve u svim klasičnim bijelim baletima, Basilia u Don Quijoteu, što mi je najdraža uloga. Također sam u Tallinnu ostvario neke uloge koje nisu viđene u Zagrebu poput Raskoljnikova u Zločinu i kazni i Volanda u Majstoru i Margariti, u koreografiji Mai Murdmaae. Suradnje sa nekim partnericama bile su odlične. U Zagrebu sam plesao sa svim prvakinjama svoje generacije, a zahvaljujući čekanju na mirovinu plesao sam i s današnjom nacionalnom prvakinjom Ivom Vitić Gameiro.
  
  Postoje li planovi za budućnost?
  
  Naravno, tu je opet Japan, u planu je Trnoružica, a uz to surađujem sa svojom suprugom Ljiljanom Gvozdenović na nekim njezinim projektima i zajednički radimo s rekreativcima u CEKATE-u.
  
  Poziva li Vas HNK da iskoristi Vaše iskustvo?
  
  Ne, ali to me ne čudi. Ima dovoljno ljudi koji sada obavljaju poslove pedagoga i baletnih majstora. Kada i ako budu imali potrebe, rado ću se odazvati.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 22. travnja 2026.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković