Iako je jedan od najpoznatijih, Trnoružica je tip baleta na koji je danas lako ući skeptičan, a s njega izaći ravnodušan. Čini se da je čak i u kazališnom svijetu mikrokozmosa nacionalne kuće sve manje iskonskog strpljenja za tradiciju u potrazi za rezultatima i inovacijom (koja to ionako nikada u potpunosti nije), a raspon ljudske pažnje vjerojatno ni u vrijeme kad je Trnoružica nastajala nije bio savršeno ugođen za četverosatni spektakl. Pa ipak, nakon izlaska iz dvorane HNK-a, valjalo mi je priznati da sam upravo, u vremenskom rasponu koji nisam ni osjetila, a gotovo nezamislivom za današnje komercijalne formate, pogledala predstavu koja mi je nježno oduzela ne samo skepsu, nego i podsvjesnu, politički korektnu malograđansku krivnju čovjeka koji konzumira visoko stiliziranu, elitistički orijentiranu bajku.
U koreografiji i režiji Paula Chalmera u zagrebačkom HNK-u, Trnoružica je grandiozan scenski spektakl koji u potpunosti prihvaća vlastitu raskoš, a da pritom ne sklizne u kič. Upravo zbog toga teško ju je ne izdvojiti kao jedno od vrhunskih klasičnih baletnih ostvarenja u zagrebačkom HNK-u: tehnički je uvjerljiva, vizualno opčinjavajuća, glazbeno snažna i scenski promišljena. Njezina iznimnost ne proizlazi samo iz činjenice da uspješno rekonstruira i oživljava klasični baletni ideal, nego i iz toga što gledatelja posredno, ali neizbježno suočava s ideološkom ambivalencijom tog ideala. Trnoružica je balet o obnovi poretka, pobjedi reda nad kaosom i uspostavi savršeno organizirane slike društva. Ta je slika zavodljiva, blistava i utješna, ali i nelagodna. Iza bajkovitosti, tehničkog savršenstva i zrcalnih simetrija hijerarhijskih razina u kojima svatko nekamo pripada, čuči elitizam i propaganda apsolutističkog poretka koji su sve manje neka daleka stvarnost, a prate ih nedostižni ideali i nemogućnost da se u život integriraju negativni, loši aspekti. Sve što narušava propisani ideal mora biti prognano, uspavano, ukroćeno ili uklopljeno u već zadanu hijerarhiju koja se beskrajno replicira.
Trnoružica se stoga odigrava negdje između blaženog eskapizma koji nam je u ovom trenutku možda potrebniji nego što želimo priznati – pa makar i na tri sata u mraku gledališta s vilinskim egzibicijama, bajkovitom menažerijom i rekonstrukcijama udvornosti – i ideološke nelagode koju proizvodi svijest o tome da u svijetu izvan kazališne dvorane mitsko Dobro odavno gubi svoje časne bitke protiv vladara koji ne mare za podanike, za koje je Carabosse prava sestra milosrdnica.
Kao jedno od ključnih ostvarenja baleta druge polovine 19. stoljeća i koreografskog opusa Mariusa Petipaa, Trnoružica (praizvedena 1890. u Marijinskom teatru) je koncipirana kao bajkovita reimaginacija dvorske kulture koja povezuje francusku dvorsku plesnu baštinu, talijansku bravuroznost i rusku scensku monumentalnost. Taj je balet ponudio i novu razinu suradnje između koreografije i glazbe. Naručio ga je princ Ivan Aleksandrovič Vsevoložski, tadašnji ravnatelj Carskih kazališta, koji je sastavio libreto prema Perraultovoj bajci La Belle au bois dormant (Uspavana ljepotica u šumi), priželjkujući mizanscenu u stilu Luja XIV. i glazbeni svijet koji priziva barokne majstore.
Zato se u konstelacijama Trnoružice mogu prepoznati odjeci geometrije i simbolike ranog dvorskog baleta. Ballet de cour nije bio samo zabava, nego i način javnog pokazivanja moći, bogatstva i društvene pripadnosti. Trnoružica to nasljeđe ne prikriva, nego ga stilizira na sceni. Krštenje, dvorske svečanosti, balovi, povorke i završna apoteoza oblikuju radnju kao niz ceremonijalnih slika u kojima bajka o Aurori postaje alegorija poretka. Središnja poruka, trijumf dobra i ljubavi nad zlom i osvetoljubivošću, potvrđuje se kroz skladnu sliku zajednice, obnovljene hijerarhije i zakonitog suvereniteta.
Petipaova estetika i formalne tehničke inovacije bitno su preoblikovale raniju koncepciju baleta. U romantičnim baletima pantomima je imala gotovo jednaku važnost kao ples: razvijala je emocionalna stanja likova, objašnjavala zaplet i sentimentalizirala dramske okolnosti. Glazba je uglavnom slijedila libreto i koreografske potrebe, dok je balerina često bila povezana s eteričnošću, nedostižnošću i nadnaravnom ženskom pojavom. Petipa sve to ugrađuje u novi scenski oblik, koji umjesto dvodijelne strukture razvija cjelovečernji spektakl od prologa, nekolicine činova i apoteoze, ispreplićući narativ s povorkama, plesovima u nacionalnom stilu, karakternim brojevima, divertismanima, pas d’actionom i pas de deuxom.
U takvoj strukturi sama priča više nije jedini nositelj značenja: jednako važni postaju simetrija, hijerarhija, formalna jasnoća i virtuozna organizacija plesnog materijala, baš kao i jednako samostalna muzička dimenzija. U težnji da nadmaši zapadnoeuropsku modu grandiozne inscenacije ne samo po raskoši, nego i sofisticiranom koreografijom i glazbom, Vsevoložski je raskinuo s dotadašnjom praksom stalnoga baletnog skladatelja i spojio Čajkovskog i Petipaa. Nastalo je djelo koje poštuje konvencije baleta 19. stoljeća, ali ih podiže na novu umjetničku razinu, zbog koje Trnoružica postaje onim što smatramo klasikom – Petipaovoj koreografskoj strukturi, hijerarhijama i tehničkim zahtjevima Čajkovski je dao simfonijsku dubinu, motivsku povezanost i emocionalnu gustoću. Zbog toga Trnoružica ne djeluje tek kao niz plesova isprekidanih pantomimom, nego kao formalno i glazbeno zaokružena baletna cjelina.
Estetsko nasljeđe koje su oblikovali Čajkovski i Petipa Chalmerova Trnoružica prihvaća s iznimnom odgovornošću, istražujući kako osuvremeniti nešto čemu istodobno teži očuvati tradicionalnu autentičnost koja već pomalo blijedi iz kolektivnog sjećanja. Osim evidentne tehničke spremnosti plesača i velikog entuzijazma s kojim ansambl izvodi ovaj spektakl, jedna od njezinih najvećih kvaliteta jest vizualno obilje, koje prati ono tehničko i formalno obilje. Intenzitet boja, kostima i scenografskih rješenja djeluje na granici pretjeranosti, no tu granicu nikada ne prelazi. Trnoružica je balet koji takvu raskoš ne samo da podnosi, nego je i zahtijeva. Riječ je o djelu koje u sebi nosi ideju dvorskog scenskog spektakla, bajke i strogo organizirane simboličke slike, a ova izvedba uspijeva sve te razine povezati u dojmljivu, opčinjavajuću cjelinu.
Orkestar pod ravnanjem Mikhaila Agresta ima važnu ulogu, a Čajkovskoga interpretira suvereno i nadahnuto, nadasve osjećajno, ali i precizno. Balet je za Čajkovskog bio prostor potpunog uranjanja u fantastični svijet iz bajke. U Trnoružici glazba zato aktivno oblikuje emocionalni, simbolički i dramaturški prostor predstave. To je jasno već u Uvertiri, gdje se suprotstavljaju teme Carabosse i Vile Jorgovana. Carabossina kromatska tema, povjerena tamnijim orkestralnim bojama, priziva opasnost, osvetu i opasne čini. Suprotstavlja joj se tema Vile Jorgovana, nalik uspavanki, na harfi koja donosi spokoj i čarobnu zaštitu. Čajkovski tako uspostavlja temeljni sukob glazbenim sredstvima i prije nego što ga koreografija i radnja razrađuju. Bogata orkestracija, pamtljive melodije i lajtmotivi pokazuju da baletna glazba više nije pratnja, nego nositelj značenja i ravnopravna umjetnička forma, vođena simfonijskim načelima.
Izmjene sporijih i bržih stavaka lijepo oblikuju karaktere vila, pri čemu svaka od njih dobiva vlastitu boju, temperament i scensku funkciju. U nizu izvrsnih solistica koje je suvišno uspoređivati po tehničkoj kvaliteti, posebnom se muzikalnošću ipak istakla Saya Ikegami kao Vila Ljepote. Vila Jorgovana, sabrana i elegantna Miruna Miciu, pritom se izdvojila kao svečana, odmjerena i vladarski grandiozna figura, svojevrsna čuvarica scenskog poretka dozirane ekspresije, što je puno teže postići nego što izgleda. U Prologu se pak posebno nijansiranom ekspresivnošću istakla Lucija Radić Pálinkó kao Carabosse, interpretirajući lik koji u Trnoružici na licu ima vjerojatno najviše dramskog teksta, ali mu to ujedno i znatno komplicira interpretaciju.
Scenografija i kostimi Anne Kontek, pod detaljnom rasvjetom Valeria Tiberija, obilježeni su stilom Luja XIV., ali imaju i nešto izrazito svoje: koncipirani su kao niz impresionističkih slika iz bogato ilustrirane slikovnice. Scenski se prostor otvara u dubinu i stvara dojam grandiozne, prozračne arhitekture, istodobno dvorske i bajkovite, u koja se vječno nadvija nad savršeni mjehurić Trnoružice. To je posljedica iznimno promišljene vizualne koncepcije. Posebno su upotrijebljeni gradijenti boja. Nebo nije samo pozadina, nego aktivan, dinamičan i bajkovit dramaturški element. Ono reagira na pojavu Carabosse, prati promjene godišnjih doba i nadvija se nad scensku radnju kao simbolički okvir. Scenske teksture i boje tako ne služe samo dekoraciji, nego sudjeluju u pripovijedanju. Prate emocionalne i narativne prijelaze, od ljetne punoće Prologa, preko jesenskih crveno-ružičastih tonova Aurorina rođendana, do zimskog lova i proljetne sinteze završnog čina. Nadalje, projekcija trnja na vizualno propusne paravane jedno je od najuspjelijih tehničkih i dramaturških rješenja predstave. Ona koristi dubinu prostora i stvara snažan dojam neprohodne gustoće, obraslosti i zatvorenosti. Trnje tako nije samo ilustracija začaranog sna, nego vizualni, ali istodobno neopipljivi znak zarobljenog vremena i zaustavljenog života.
Koreografski i prostorno, predstava se oslanja na sustavnu simboliku oblikovanja formacija. Ansambl stvara kaleidoskop geometrijskih konstelacija koje djeluju gotovo podsvjesno: hijerarhijski odnosi pojedinca i grupe, dvora i vilinske svite, vladara i podanika, muškog i ženskog aspekta, neprestano se zrcale i premještaju. Upravo u tim rasporedima tijela u prostoru vidi se koliko je Trnoružica balet poretka, simetrije i ravnoteže. Svaka scenska slika najavljuje sljedeću, baš kao što i partitura priprema buduće teme i glazbena rješenja.
Prvi čin obilježen je Aurorinim šesnaestim rođendanom. Veliko drvo u središtu prostora djeluje bliže i snažnije nego prije, kao vizualni odraz Aurorina sazrijevanja. Natalia Kosovac ulazi kao vladarica u nastajanju, suvereno interpretirajući znamenitu ulogu. Aurorine varijacije i interakcije s prinčevima oblikovane su kao niz savršenih slika kojima, simbolički i scenski, upravlja Vila Jorgovana. Aurora se pojavljuje kao tek procvala ruža, ali i kao središte sve složenije konstelacije simboličkih odnosa. Vrhunac prizora jest njezino podizanje u formaciji u kojoj se zadržava kao da lebdi iznad podanika, poput sunca u najvišoj točki scenske, ali i dvorske konstelacije.
Drugi čin, zimski prizor lova, zadržava zakonitost prethodnih slika, ali ih premješta u drugi ambijent. Uz svojevrsni presjek Tolkiena i romantičarskog slikarstva, čitava predstava koketira s predrafaelitskim sklonostima intenzitetu, detaljima i narativnoj zasićenosti vizuala. Upravo zato kostimografska i scenografska rješenja ne bi trebalo olako otpisati kao napadna ili pretjerana; njihova raskoš u potpunosti pripada asocijativnoj logici svijeta koji predstava dosljedno gradi. Prinčeve solo varijacije u pravom su scenskom balansu s ansamblom. Guilherme Gameiro Alves kao Princ s očekivanom lakoćom izvodi fizički najzahtjevnije elemente, no važniji od same virtuoznosti jest dojmljiv prijelaz prema introspektivnijoj dimenziji lika. Njegov susret s Vilom Jorgovana označava moralni i simbolički preokret: ona postaje nevidljiva sila koja ga usmjerava prema Aurori, koja mu se ukazuje. Aurora se pojavljuje kao ezoterično biće iz sna, a njihov pas de deux poprima oblik idealne vizije. Kada im se pridruži svita drijada, duet prerasta u uzvišeni à trois, u kojem Vila Jorgovana ne sudjeluje samo kao lik, nego kao koncept – moralna, simbolička i dramaturška potvrda njihova susreta. Kosovac, Alves i Miciu nadopunjuju se s velikim povjerenjem. Poduprti drijadama, oni odigravaju balet u malom, zrcaleći priču u priči, kompaktni mise en abîme čitave predstave u Petipaovu stilu. Motivi se repliciraju i prenose na sve apstraktniju razinu, a Princ iz stvarnog lova prelazi u metaforički; u potragu za vizijom i obnovom narušenog poretka. Kočija od trupaca na kojoj se Princ otiskuje u lov evocira Carabosse, koja je na Aurorin rođendan upala poput Valkire na zmaju. No Prinčevo vozilo, premda također oštrih elemenata, ipak djeluje mekše, organskije i prirodnije, kao znak drukčije sile i namjere.
Proljetna sinteza završnice okuplja i udvaja sve prethodne motive. Svadbeni pir zrcali rođendan, a rođendan zrcali Prolog. Sve je okupano zlatom, toplim tonovima i pastelnim bojama. Završni čin spaja šumu i dvor, prirodno i civilizirano, spontano i uglađeno. Dueti bajkovitih likova funkcioniraju kao zrcalo glavnog para: svaki od njih potvrđuje neki aspekt idealiziranog odnosa Aurore i Princa, njihova sklada i simboličkog savršenstva. U završnoj slici Princ više nije figura zapela u šumi, nego je integriran u jasnoću dvorskog poretka. Aurora više nije neodlučna ili naivna djevojka okružena proscima, nego emancipirana mlada žena čiji se izbor potvrđuje kao dio šireg, obnovljenog sklada. Finale stoga nije samo virtuozna egzibicija, nego potvrda sveopćeg balansa. Nad njim bdije Vila Jorgovana, moralna snaga odozgo, dok je kaos koji je proizvela Carabosse definitivno protjeran.
Međutim, tu izvire i kritička nelagoda. Ova Trnoružica, nadasve vjerna koreografskoj zamisli i tehničkim zahtjevima kakve je postavio Marius Petipa, u zagrebačkom HNK-u uspijeva spojiti raskoš dvorskog spektakla, bajkovitu slikovnost i složenu simboličku arhitekturu baletne forme. Predstava je grandiozna u gotovo svakom aspektu, ali njezina grandioznost ima dubljeg smisla: ona ne postoji radi pukog efekta, nego radi stvaranja svijeta u kojem se glazba, prostor, vizual i baletna tehnika međusobno nadopunjuju i zrcale. Na toj razini ona je maestralna potvrda tradicije klasičnog baleta i jedno od najuvjerljivijih klasičnih ostvarenja zagrebačkog HNK-a. Ipak, savršenstvo ima ideološku cijenu. Trnoružica ne nudi svijet u kojem se kaos, bijes, osveta, neuspjeh, nepripadanje ili bilo kakva devijacija mogu integrirati, nego nudi svijet u kojem ih treba ukloniti kako bi se obnovila idealna slika, pod apsolutnom pretpostavkom da je takvo uklanjanje moguće.
U srcu ljepote spava fantazija o poretku koji nejednakosti pretvara u sklad, hijerarhiju u prirodnu zakonitost, a bajkovite apsolute u organizacijsku nužnost. Takva je fantazija danas nelagodna upravo zato što ujedno zrcali svijest o društveno nametnutoj potrebi za besprijekornim slikama, kontroliranim zajednicama, idealnim tijelima, discipliniranim afektima i svjetovima iz kojih su negativnost, krhkost i dinamični nesklad potisnuti. Pa ipak, nelagoda i dolazi od činjenice da nam svakodnevica, unatoč tome što smo okruženi fantastikom i imaginarnim scenarijima, rijetko ostavlja prostora da maštu slobodno prepuštamo alegoriji. Živimo u svijetu čija doslovnost dolazi do kritičnih granica; dok nam umjetna inteligencija rješava konceptualne probleme da uštedimo na vremenu, zaboravljamo istraživati puteve koji nas vode od misaone razine do misaone razine, a s njima i zašto bi do njih za ljudsku egzistenciju bilo potrebno doći.
Trnoružica kao takva pruža jedan od najsavršenijih oblika eskapizma, u kojem se kaotična stvarnost može odgoditi. To nije nužno samo bijeg, nego i oblik predaha koji, baš time što je predah, ima moć resetirati naša viđenja stvarnosti. Međutim, ona je i pitanje strpljenja i konceptualnih napora kojih je, kao i poznavatelja Petipaove tradicije, sve manje. S Chalmerove Trnoružice nisam izašla ni frustrirana, ni ravnodušna, a ni umorna. Nije li to najviše što baletna klasika može poželjeti? Zapravo, nije li to ono što društvo može poželjeti?
© Marta Brkljačić, BALETI.hr, 28. travnja 2026.
Trnoružica
koreograf i redatelj Paul Chalmer
dirigenti Mikhail Agrest, Vjekoslav Babić
kostimografkinja i scenografkinja Anna Kontek, oblikovatelj svjetla Valerio Tiberi, asistent koreografa Duilio Ingraffia, asistentice kostimografkinje Ana Roko, Ana Trišler, asistentica scenografkinje Nika Vojvoda, baletni majstori Mihaela Devald Roksandić, Pavla Pećušak, Tomislav Petranović, George Stanciu, Iva Višak, Andrej Barbanov, izrada nakita i oglavlja Titta Ahonen, Manuela Brcko, Tihana Cizelj, izrada skulpture Carabosse i njezina zmaja Dražen Matijašević
Uz sudjelovanje Škole za klasični balet
izvode: Natalia Kosovac, Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki Sumitomo, Hinako Shinzaki (Anamarija Marković, Diana Montes Mota) (Princeza Aurora), Guilherme Gameiro Alves, Takuya Sumitomo, Pavel Savin, Simon Yoshida (Yuho Yoshioka, Takahiro Tamagawa) (Princ Florimund), Miruna Miciu, Natalia Kosovac, Iva Vitić Gameiro, Mutsumi Matsuhisa (Makeely Georgia Foster) (Vila Jorgovana), Lucija Radić Pálinkó, Natalia Kosovac, Atina Tanović, Miruna Miciu, Lada Rora (Vila Carabosse)
Prolog
Azamat Nabiullin, Dan Rus (Kralj Florestan), Ivančica Alajbeg, Daria Brdovnik (Kraljica), Ovidiu Muscalu, Dan Rus, Vid Vugrinec (Catalabutte), Ema Škalamera, Nina Mikić, Elena Čulina, Anastasiia Paziura (Catalabutteovi paževi), Samuele Berbenni, Thomas Boddington, Adam Harris, Kornel Pálinkó (Kavalir Vile Jorgovana), Saya Ikegami, Helena Troha, Rizumu Tanaka, Lucija Radić Pálinkó, Makeely Georgia Foster (Vila Ljepote), Diana Montes Mota, Candela Nieto Cortés, Asuka Maruo, Anamarija Marković (Vila Vitalnosti), Hinako Shinzaki, Rieka Suzuki Sumitomo, Miruna Miciu, Anamarija Marković, Mutsumi Matsuhisa, Irina Olaru (Vila Velikodušnosti), Asuka Maruo, Dora Kovač, Estrella Cebrino Torres, Rizumu Tanaka (Vila Radosti), Anamarija Marković, Rizumu Tanaka, Diana Montes Mota, Candela Nieto Cortés, Lucija Radić Pálinkó (Vila Temperamenta), Seth Bromley Clark, Francesco Mezzoli, Ossian Montematrillo, Justin Popa, Arnau Velazquez Rodriguez / Pierre Gaston, Taiguara Goulart, Samuele Berbenni, Thomas Boddington, Gaizka Andres Carcel Barrett, Giovanni Messeri (Kavaliri vila), Elizabeth Maria Anderson, Makeely Georgia Foster, Machi Goto, Lada Rora, Mara Salvaggio, Agnese Stancanelli, Leda Šeparović, Paulina Žanetić / Irina Olaru, Dora Blaić, Estrella Cebrino Torres, Thi Cuevas Nguyen, Carla Ferrer, Nina Manwani, Marta Sironić, Helena Troha, Sara Zanzon, Maria Rytarowska (Pratilje Vile Jorgovana), Eva Emili Čičak, Una Brajdić, Gabriel Stanciu, Maksimilian Pongrac, Nora Čorko, Nika Tušek, Sara Špoljar, Karla Sever, Franka Pia Tutavac, Dora Klapač (Paževi vila), Mario Diligente, Mario Charlo Sobrino, Giovanni Messeri, Andrea Podda / Kornel Pálinkó, Mario Diligente, Takahiro Tamagawa, Justin Popa, Pietro Vittoria, Adam Harris (Kavaliri Vile Carabosse), Dunja Zoričić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Maria Rytarowska / Daria Brdovnik, Dunja Novković Dimanovski, Afrodita Siljanoska, Vid Vugrinec, Vito Križnjak, Siniša Bosnar, Filip Filipović / Gaizka Andres Carcel Barrett (Dvorske dame i dvorjani), Petra Vargović Stanciu, Afrodita Siljanoska (Dadilje)
Prvi čin
Anamarija Marković, Saya Ikegami, Hinako Shinzaki, Dora Kovač, Diana Montes Mota, Candela Nieto Cortés, Rizumu Tanaka, Luna Jušić / Marta Sironić, Helena Troha, Dora Blaić, Estrella Cebrino Torres, Irina Olaru, Sara Zanzon (Aurorine prijateljice), Adam Harris, Taiguara Goulart, Samuele Berbenni, Thomas Boddington, Pavel Savin, Simon Yoshida, Kornel Pálinkó, Justin Popa, Arnau Velazquez Rodriguez (Četiri princa), Elizabeth Maria Anderson, Estrella Cebrino Torres, Thi Cuevas Nguyen, Carla Ferrer, Makeely Georgia Foster, Machi Goto, Nina Manwani, Irina Olaru, Marta Sironić, Leda Šeparović, Sara Zanzon, Katarina Bužić / Lucija Radić Pálinkó, Atina Tanović, Dora Blaić, Dora Kovač, Maria Rytarowska, Lada Rora, Mara Salvaggio, Agnese Stancanelli, Rizumu Tanaka, Helena Troha, Paulina Žanetić, Luna Jušić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Afrodita Siljanoska, Gaizka Andres Carcel Barrett, Seth Bromley Clark, Pierre Gaston, Ossian Montematrillo, Justin Popa, Arnau Velazquez Rodriguez / Taiguara Goulart, Samuele Berbenni, Thomas Boddington, Giovanni Messeri, Francesco Mezzoli, Andrea Podda, Mario Charlo Sobrino, Pietro Vittoria (Vid Vugrinec) (Valcer)
Drugi čin
Dan Rus, Azamat Nabiullin, Vid Vugrinec (Gallison, prinčev tutor), Daria Brdovnik, Ivančica Alajbeg (Grofica), Dunja Zoričić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Maria Rytarowska / Afrodita Siljanoska, Paulina Žanetić, Mara Salvaggio (Vojvotkinje), Vito Križnjak, Vid Vugrinec, Pierre Gaston, Seth Bromley Clark (Vojvode), Elizabeth Maria Anderson, Thi Cuevas Nguyen, Carla Ferrer, Makeely Georgia Foster, Machi Goto, Nina Manwani, Lada Rora, Mara Salvaggio, Marta Sironić, Agnese Stancanelli, Leda Šeparović, Sara Zanzon, Katarina Bužić, Luna Jušić, Estrella Cebrino Torres, Vera Kreitmeyer / Paulina Žanetić, Irina Olaru, Atina Tanović, Dora Blaić, Lucija Radić Pálinkó, Rizumu Tanaka, Helena Troha, Dora Kovač, Maria Rytarowska, Laura Leko, Afrodita Siljanoska (Drijade)
Narodni ples
Mutsumi Matsuhisa, Lucija Radić Pálinkó, Atina Tanović, Dora Blaić, Elizabeth Maria Anderson
Kornel Pálinkó, Adam Harris, Taiguara Goulart, Arnau Velazquez Rodriguez, Justin Popa
Paulina Žanetić, Lada Rora, Elizabeth Maria Anderson, Mara Salvaggio, Sara Zanzon, Katarina Bužić / Dora Blaić, Agnese Stancanelli, Leda Šeparović, Carla Ferrer, Maria Rytarowska, Vera Kreitmeyer, Luna Jušić, Estrella Cebrino Torres
Taiguara Goulart, Justin Popa, Thomas Boddington, Arnau Velazquez Rodriguez, Ossian Montematrillo, Gaizka Andres Carcel Barrett / Pierre Gaston, Seth Bromley Clark, Francesco Mezzoli, Giovanni Messeri, Pietro Vittoria
Petra Vargović Stanciu, Afrodita Siljanoska (Sluškinje)
Treći čin
Asuka Maruo, Rieka Suzuki Sumitomo, Hinako Shinzaki, Candela Nieto Cortés, Saya Ikegami, Dora Kovač, Diana Montes Mota (Helena Troha), Yuho Yoshioka, Takuya Sumitomo, Simon Yoshida, Mario Charlo Sobrino, Adam Harris, Mario Diligente, Takahiro Tamagawa, Andrea Podda (Pietro Vittoria) (Plava ptica)
Hinako Shinzaki, Candela Nieto Cortés, Rizumu Tanaka, Anamarija Marković, Mutsumi Matsuhisa, Saya Ikegami (Helena Troha), Simon Yoshida, Yuho Yoshioka, Mario Charlo Sobrino, Takahiro Tamagawa, Mario Diligente (Ossian Montematrillo, Pietro Vittoria) (Dijamanti)
Anamarija Marković, Saya Ikegami, Diana Montes Mota / Asuka Maruo, Dora Kovač, Rizumu Tanaka, Mutsumi Matsuhisa, Hinako Shinzaki, Estrella Cebrino Torres, Candela Nieto Cortés, Irina Olaru, Helena Troha (Safir, Smaragd, Rubin)
Mario Diligente, Justin Popa, Seth Bromley Clark, Kornel Pálinkó, Mario Charlo Sobrino, Giovanni Messeri, Arnau Velazquez Rodriguez (Mačak u čizmama)
Dora Kovač, Sara Zanzon, Leda Šeparović, Lucija Radić Pálinkó, Diana Montes Mota (Dora Blaić, Nina Manwani) (Bijela mačka)
Dvorske dame i dvorjani – poloneza i mazurka
Elizabeth Maria Anderson, Machi Goto, Maria Rytarowska, Estrella Cebrino Torres, Thi Cuevas Nguyen, Carla Ferrer, Nina Manwani, Irina Olaru / Agnese Stancanelli, Makeely Georgia Foster, Leda Šeparović, Lada Rora, Paulina Žanetić, Dora Blaić, Mara Salvaggio, Marta Sironić, Helena Troha, Sara Zanzon, Katarina Bužić, Luna Jušić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Afrodita Siljanoska
Gaizka Andres Carcel Barrett, Seth Bromley Clark, Pierre Gaston, Ossian Montematrillo, Samuele Berbenni, Arnau Velazquez Rodriguez, Francesco Mezzoli, Thomas Boddington / Justin Popa, Taiguara Goulart, Giovanni Messeri, Andrea Podda, Mario Charlo Sobrino, Pietro Vittoria, Vid Vugrinec
Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova
korepetitor Teo Visintin, inspicijentica Ana Vnučec
premijera 10. travnja 2026.
praizvedba 10. travnja 1890.
