Snaga krhkog rudara
Sjećanje: Norman Arthur Dixon (1926.–2020.)
-
U vrijeme moga baletnog školovanja, na sceni zagrebačkog HNK-a premijerno je postavljen balet Vragolasta djevojka Ferdinanda Hérolda – Ludwiga Hertela u koreografiji Normana Dixona. Poslije napornih vježbi u Školi, svi bismo trčali na predstavu ne želeći propustiti niti jednu izvedbu u kojoj su briljirali naši omiljeni solisti. Samo dvije sezone kasnije dobivši kazališne angažmane upadali smo u tu predstavu, učeći koreografiju od baletnog majstora i starijih kolega, dok koreografa Normana Dixona, kome smo se divili i čijoj smo se predstavi toliko veselili, nismo niti vidjeli niti upoznali. Moje druženje s Normanom došlo je puno kasnije te preraslo u trajno prijateljstvo unatoč generacijskoj razlici. Norman je pripadao onim ljudima koji u svakoj dobnoj skupini nađu sugovornika, jer su njegovi interesi bili široki i raznoliki. Umio je strpljivo i pozorno slušati, ali i otvoreno polemizirati, uvijek s pozicije visokih kriterija, bilo da je riječ o baletnoj predstavi, knjizi ili koncertu. Norman je volio slikarstvo i sam se ponekad rado posvećivao paleti i kistu.
Bio je čovjek rijetkih kvaliteta i raznorodnog znanja. Njegova životna radost i optimizam s kojim je radio svoje predstave potječu vjerojatno iz obitelji u kojoj se rodio u mjesecu lipnju, mirisnome i svijetlom nagovještaju ljeta 1926. godine. Još koji dan do njegova rođendana, još koji dan do 9. lipnja kada bismo se susreli, ali njegovo srce nije izdržalo. Umor jednog plodnog, iako ne i lakog života ugasio je posljednju snagu. Norman Dixon napustio nas je 28. svibnja u poslijepodnevnim satima.
Pričati s njime o počecima njegovog bavljenja kazalištem bilo je uvijek zanimljivo. Započeo je u dramskoj skupini za djecu da bi 1943. godine počeo učiti klasični balet. Ratna zbivanja omela su njegovo školovanje i zaustavila normalan život na neko vrijeme. U toj pauzi Norman je radio kao rudar. Ne mogu ni zamisliti njegovu krhku figuru dok obavlja taj težak posao koji zahtjeva snagu i hrabrost, no Norman je posjedovao obje osobine, unatoč tjelesnoj krhkosti. Čim je bilo moguće nastavio je školovanje u školi Sadler's Wells Balleta u Londonu, zatim u školi slavna Ballet Rambert, gdje je usavršavao stečeno znanje i postao članom te trupe.
Norman je imao lirsku dušu punu želje za pozornicom i ubrzo je savladao najzahtjevniji repertoar interpretirajući uloge prinčeva u najpoznatijim naslovima baletne literature, poput Labuđega jezera i Orašara Čajkovskoga, Giselle Adama, uz slavne partnerice Margot Fonteyn i Aliciu Markovu s kojima je nastupao i u programima BBC-a, uz poslije znamenita Erika Bruhna. No, skromnost koja ga je krasila uz druge osobine dobroga odgoja, nije mu dopuštala da o tome puno govori. Njegova generacija, odgajana u ratnim i poratnim uvjetima, imala je svoju zadaću koju je u tišini odrađivala. Ljudima je u teškim vremenima potrebna podrška umjetnosti i oni su tu podršku svesrdno davali.
Koreografije slavnih Ninette de Valois, Waltera Gorea i Johna Cranka u kojima je nastupao, nadahnule su ga da i sam počne koreografirati, pa je šezdesetih godina osnovao vlastitu trupu Ballet Venture (Baletni pothvat). S njom je ostvario nekoliko suvremenih baletnih kreacija, često pozicionirajući publiku oko prostora za ples i time je čineći dijelom samoga projekta, što su poslije njega često radili i drugi. Taj drugačiji pogled na koreografiju odvesti će ga u Lisabon gdje će pod okriljem Zaklade Gulbenkian osnovati Portugalski eksperimentalni balet, u kojemu je ostao punih pet sezona. U rodnu Englesku vraćao bi se povremeno između poziva na gostovanja iz Čilea, Urugvaja, Njemačke, Austrije i konačno Rijeke, u koju je stigao 1967. godine. Svoju Vragolastu djevojku na riječkoj pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca, napravio je sa puno koreografske mašte, muzikalnosti i duhovitosti, i ona je postala uspješnica (koja je kasnije prenesena na sve značajnije pozornice bivše države). To je predstava o kojoj se još i danas govori, a oni koji su je vidjeli nikad je nisu zaboravili. Rijeku je volio, more ga je privlačilo i ostao je tamo kao ravnatelj Baleta i koreograf do umirovljenja, ostvarujući mnoge uspjele predstave s ansamblom koji ga je obožavao. Drukčije nije moglo ni biti, jer Norman je bio šef koji je volio svoje zaposlenike, nikada ne gubeći autoritet šefa i koreografa. Zahtjevnost njegovih koreografskih inačica baleta Coppélia, Silfida, Orašar i mnogih drugih, držale su taj ansambl u sjajnoj formi.
Nakon odlaska u mirovinu preselio se u Zagreb. Kazališta, koncerti, izložbe, bila su mjesta koja je posjećivao. Pratio je kazališna događanja s velikom pozornošću. Volio je vidjeti i komentirati nove koreografije, uvijek s valjanim argumentima, čak i ako ne biste dijelili isto mišljenje, njegovo se najčešće s prolaskom vremena pokazalo posve točnim. Posjedujući golemo iskustvo, mogao je na prvi pogled donijeti točan sud o umjetničkom djelu. Svoju romantičnu Silfidu postavio je i na zagrebačkoj pozornici 2005. godine. Nježan lik Silfide i dirljiv završetak predstave ostavljao bi gledalište u tišini i nakon što bi se spustio zastor. Posljednja verzija njegove slavne Vragolaste djevojke postavljena je u Baletu splitskoga HNK-a, gdje je dočekana s oduševljenjem. Na isti su način i splitski plesači dočekali Normana, koji, iako već u visokim godinama, nije propustio premijeru.
Zdravlje bi ga tijekom godina ponekad izdavalo, ali je uvijek iz svih neprilika izlazio uspješno i sa sebi svojstvenim duhovitim komentarom. Jedan mu je liječnik rekao poslije pregleda: „Vi ćete gospodine umrijeti samo ako se umorite.“ Norman se umorio tog četvrtka, 28. svibnja, umorio i odustao. Cijeli svoj bogat život, ispunjen i teškim i lijepim ponio je sa sobom, ostavljajući nam mnoga sjećanja. Divim se njegovu koreografskom umijeću, njegovoj hrabrosti da putuje svijetom, njegovoj skromnosti da na nagrade odmahne rukom, njegovoj strpljivosti u tegobama nomadskoga i podstanarskoga života, njegovu znanju i ljubavi za ljude i životinje. Ostat će s nama u tišini Mirogoja, u Zagrebu, koji je izabrao za svoje posljednje počivalište. I za kraj, ponovit ću zaključak svog teksta uz premijeru Vragolaste djevojke u splitskom HNK-u: Premda Norman Dixon nikada nije dobro naučio hrvatski jezik, svi su ga dobro razumjeli.
© Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 3. lipnja 2020.
Piše:
Gvozdenović